Nakon konstituisanja Narodne skupštine Republike Srbije i izbora Aleksandra Čupića za njenog predsednika, koji je istovremeno postao i vršilac dužnosti predsednika Republike, Srbija se nalazi pred novim istorijskim izazovom – formiranjem vlade. Redakcija portala „Bezcenzure.info“, svesna težine trenutka i odgovornosti koju pred građanima imaju nezavisni mediji, odlučila je da budućoj vlasti ponudi skroman doprinos u rešavanju jednog od problema koji bi je mogao sačekati: nedostatka zatvorskih kapaciteta.
Naime, imajući u vidu brojne afere, sumnje na korupciju, zloupotrebe službenog položaja, sporne javne nabavke, nenamensko trošenje budžetskih sredstava i druge nepravilnosti o kojima se u Srbiji izveštavalo tokom prethodnih četrnaest godina, nameće se jedno sasvim praktično pitanje: gde smestiti sve one za koje bi nezavisni sudovi eventualno utvrdili da su se ogrešili o zakon?
Ukoliko bi nadležne institucije počele temeljno da ispituju sve sumnjive poslove, poreklo imovine, diplome, tendere i višemilionske ugovore, redakcija izražava ozbiljnu bojazan da bi postojeći zatvorski kapaciteti mogli postati nedovoljni.
A kako naša redakcija nije sklona tome da samo ukazuje na probleme, već nastoji da ponudi i konkretna rešenja, odlučili smo da budućoj vladi predložimo jedan ambiciozan infrastrukturni projekat. Predlog je, razume se, potpuno dobronameran.
Srbiji je potreban novi Goli otok. Ali gde ga smestiti?
Inspiraciju smo pronašli u istoriji.
Nekadašnja Jugoslavija imala je Goli otok, ozloglašeno mesto političkog zatočeništva i represije. Međutim, kako se Goli otok danas nalazi na teritoriji Republike Hrvatske, njegova ponovna upotreba predstavljala bi ozbiljan međunarodnopravni i diplomatski izazov. Valjalo bi pregovarati sa hrvatskom vladom, usaglašavati međudržavne sporazume, rešavati pitanje transporta, a verovatno bi se umešala i Evropska unija. Sve bi to nepotrebno usporilo projekat.
Zato predlažemo da Srbija dobije sopstvenu, savremenu i, podrazumeva se, demokratsku rehabilitacionu kazneno-popravnu ustanovu gde bi bili smešteni ćaciji. Dakle, u njoj bi bili smešteni svi koji su se u prethodnih 14 godina ogrešili o zakon vršeći vlast ili obavljajući raznorazne funkcije u ime SNS-a, i za koje bi sudovi pravosnažno utvrdili krivičnu odgovornost. S obzirom na to da naša zemlja nema ostrva, novi Goli otok mogao bi biti sagrađen negde u ataru. Srbija raspolaže velikim površinama poljoprivrednog zemljišta, nema potrebe za brodskim prevozom, a ni morska bolest ne bi predstavljala prepreku uspešnoj realizaciji programa. A i situacija u poljoprivredi, zbog ogromnih gubitaka izazvanih sušom, takva je da bi isplativije bilo iskoristiti zemljište za zatvorske kapacitete nego ulagati u obradu zemlje.
Naravno, pre početka izgradnje trebalo bi izraditi studiju izvodljivosti, procenu uticaja na životnu sredinu i, što je posebno važno, raspisati javnu nabavku. Upravo tu mogao bi nastati prvi ozbiljan problem.
Jer ako bi se posao izgradnje poverio firmama čije poslovanje tek treba da ispitaju nadležni organi, postavlja se pitanje da li bi izvođači radova završili objekat pre nego što bi i sami postali njegovi stanari. Zbog toga predlažemo da se tenderi ovog puta sprovode naročito pažljivo.
Važno je zvati se Jovo!
Posebnu pažnju redakcija je posvetila kadrovskim rešenjima.
Istorija Golog otoka povezana je, između ostalih, sa imenom Jova Kapičića, visokog funkcionera jugoslovenskog bezbednosnog aparata koji je imao značajnu ulogu u uspostavljanju i funkcionisanju sistema represije nad političkim zatvorenicima.
Imajući u vidu tu istorijsku okolnost, smatramo da bi bilo neodgovorno zanemariti tradiciju.
Zato redakcija portala „Bezcenzure.info“ predlaže da, ukoliko Jovo Bakić ne bude izabran za ministra unutrašnjih poslova, upravo on postane prvi upravnik savremene kazneno-popravne ustanove za ćacije.
I posle Jova – Jovo! Istorijski kontinuitet bio bi obezbeđen, makar na nivou ličnog imena.
Razume se, između nekadašnjeg Golog otoka i kompleksa koji predlaže naša redakcija postojala bi jedna sitna, ali suštinska razlika: u njemu ne bi bilo političkih zatvorenika, batinanja, iznuđenih priznanja ili kažnjavanja neistomišljenika. Umesto toga, ceo sistem zasnivao bi se na nečemu što bi za pojedine potencijalne korisnike predstavljalo do tada gotovo nepoznato iskustvo – učenju, čitanju knjiga, upoznavanju sa stvarnim radom i polaganju ispita.
Ko je kupio diplomu, sada će morati da nauči gradivo
Posebno odeljenje te ustanove bilo bi namenjeno obrazovanju.
Svi oni za koje bi se pravosnažnim sudskim presudama utvrdilo da su kupovali diplome, falsifikovali stručne kvalifikacije ili na drugi način zloupotrebljavali obrazovni sistem, konačno bi dobili priliku da se upoznaju sa sadržajem knjiga koje su tokom školovanja, očigledno, uspešno izbegavali.
Program bi počinjao od najosnovnijih pojmova. Polaznici bi najpre učili da razlikuju udžbenik od diplome, seminarski rad od cenovnika, a fakultet od kladionice ili kafane.
Oni napredniji mogli bi čak pokušati da pročitaju jednu knjigu od početka do kraja.
Bez pomoći savetnika. Bez angažovanja drugih lica. I, što je posebno važno, bez mogućnosti da se kupljena diploma prizna kao zamena za stečeno znanje. Za nekadašnje nosioce visokih akademskih titula bio bi organizovan i poseban kurs iz osnovne pismenosti, sa naglaskom na razumevanje pročitanog teksta.
Predavači bi morali da budu naročito strpljivi, jer se ne može očekivati da neko ko je godinama obilazio oko škole kao kiša oko Kragujevca, preko noći savlada čitav obrazovni program. Na kraju školovanja bila bi organizovana svečana dodela diploma, ali ovog puta diplome bi se dobijale isključivo na osnovu pokazanog znanja. To bi, priznaćete, dragi čitaoci, za pojedine polaznike moglo predstavljati najteži deo celokupnog programa.
Putevi, pruge i brze saobraćajnice: Od svečanog otvaranja do stvarnog rada
Međutim, naš kazneno-popravni zavod ne bi bio samo obrazovna ustanova. Poseban deo programa bio bi posvećen praktičnoj nastavi iz građevinarstva, infrastrukture i upravljanja javnim projektima.
Svi koji su tokom prethodnih četrnaest godina učestvovali u političkom planiranju i predstavljanju velikih (a i malih) infrastrukturnih projekata mogli bi, u okviru bezbednih praktičnih radionica, konačno da se upoznaju sa poslovima o kojima su toliko govorili.
Jedni bi učili kako se gradi regionalni put, drugi kako nastaje brza saobraćajnica, treći bi imali priliku da se upoznaju sa železničkim pragovima, šinama i kolosekom, a četvrti kako se pravilno sanira oštećeno stepenište.
Svaka opština da dobije svoju ustanovu
Ali, tu dolazimo do ozbiljnog organizacionog problema. Čak i kada bi centralni kompleks bio izgrađen, redakcija izražava bojazan da njegovi kapaciteti ne bi bili dovoljni za sve kojima bi obrazovna i radna rehabilitacija mogla biti od koristi. Zato predlažemo decentralizaciju.
Svaka opština u Srbiji trebalo bi da dobije sopstveni ogranak te kazneno-popravne ustanove, prilagođen lokalnim potrebama, broju nerešenih afera i količini dokumentacije koja čeka nadležne organe.
Time bismo istovremeno podstakli ravnomerni regionalni razvoj, otvorili nova radna mesta i omogućili da se nova rehabilitaciona ustanova približi građanima.
Kapaciteti bi se planirali na osnovu broja spornih javnih nabavki, neobjašnjenih faktura, neizvršenih ugovora i drugih nepravilnosti za koje bi nadležni organi utvrdili da predstavljaju kršenje zakona.
Posebno odeljenje svakog opštinskog centra bilo bi namenjeno vežbama pamćenja.
U tom odeljenju polaznici bi pokušavali da se odviknu od nekih od najčešćih administrativnih odgovora:
„Ne sećam se. U skladu sa marksističkom teorijom odumiranja države, smatram da je odumrla i moja sposobnost da se bilo čega sećam.“
„Nemam dovoljno pravnih kompetencija.“
„Nisam dovoljno stručan da procenim.“
I, naravno, nezaobilaznog:
„Ne sećam se, morao bih da pogledam zapisnik.“
Cilj programa bio bi da polaznici na kraju budu sposobni da odgovore na jednostavno pitanje bez prethodnog konsultovanja stranačke centrale.
Srbobran ima lokaciju, a redakcija spremno kadrovsko rešenje
Kada je reč o opštini Srbobran, naša redakcija smatra da nema potrebe za velikim infrastrukturnim ulaganjima. Kao idealnu lokaciju za lokalni ogranak kazneno-popravne ustanove predlažemo prostor nekadašnje kasarne. Tako bi objekat koji je nekada imao vojnu namenu dobio sasvim novu ulogu u našem velikom projektu obrazovanja i dećacizacije.
Specifičnost srbobranskog ogranka bila bi u tome što bi imao i obavezni kurs pod nazivom „Osnove akademskog pisanja“, namenjen svima koji su tokom školovanja imali poteškoća da razlikuju sopstveni rad od tuđeg.
Polaznici bi najpre učili šta su autorstvo, citiranje, fusnote i literatura, a potom bi prešli na znatno zahtevnije gradivo – zašto nije dovoljno promeniti ime na koricama tuđeg diplomskog rada da bi se postalo njegov autor. Za one kojima ni posle više časova ne bi bilo jasno u čemu je problem, predviđene su dodatne vežbe iz prepoznavanja razlika između pojmova „napisao sam“ i „prepisao sam“.
Poseban izazov predstavljao bi završni ispit: svaki polaznik morao bi samostalno da napiše rad od najmanje deset strana, uz pravilno navođenje izvora, bez pomoći drugih osoba i bez preuzimanja tuđeg teksta.
Diplome bi se, naravno, izdavale tek nakon provere originalnosti rada. Promena imena na naslovnoj strani ne bi se priznavala kao naučni doprinos.
Međutim, nijedna ozbiljna ustanova ne može uspešno funkcionisati bez odgovornog rukovodioca.
Zbog toga je plenum redakcije portala „Bezcenzure.info“, na vanrednoj, istorijskoj sednici, jednoglasno odlučio da za prvog upravnika srbobranskog ogranka predloži našeg glavnog i odgovornog urednika Željka Bogojevića! U vezi sa tim, u duhu tradicije, Željko bi pristao da promeni ime u Jovo.
U obrazloženju odluke navedeno je da Bogojević „poseduje dragoceno iskustvo u lovu na ćacije, suočavanju sa administracijom, službenim dokumentima, državnim organima i osobama koje na novinarska pitanja odgovaraju ćutanjem“.
Njegov prvi zadatak bio bi uspostavljanje posebnog odeljenja za odgovaranje na pitanja od javnog značaja. Svaki polaznik dobio bi najmanje deset pitanja i dovoljno vremena da na njih odgovori. Oni koji bi pokušali da izbegnu odgovor morali bi da napišu pisani (ne nužno i pismeni) sastav na temu „Zašto je transparentnost važna u demokratskom društvu“. Sastav bi imao najmanje deset strana, bez mogućnosti kopiranja tuđih radova.
Upravniku Bogojeviću pripadali bi službeni sto, računar, štampač i neograničene količine papira za zahteve za pristup informacijama od javnog značaja. Službeni automobil nije predviđen, jer redakcijski budžet ne dozvoljava takav luksuz.
Predloženi upravnik bi, naravno, nastavio da obavlja i dužnost glavnog i odgovornog urednika našeg portala. Jer ako su u Srbiji pojedinci godinama uspevali da obavljaju po nekoliko javnih funkcija istovremeno, ne vidimo zašto bi Željko Bogojević bio izuzetak.
Ipak, postoji jedan mali problem...
Dok smo privodili kraju ovaj grandiozni državni projekat, jedan član redakcijskog plenuma postavio je nezgodno pitanje:
„A šta ako u Srbiji zaista počnu da funkcionišu nezavisno pravosuđe, tužilaštvo, policija i druge institucije?
Šta ako se ispostavi da nam nije potreban nikakav novi Goli otok?
Šta ako svako ko je osumnjičen za krivično delo dobije pravičan sudski postupak, a svako kome se krivica dokaže bude kažnjen u skladu sa zakonom?
Šta ako za kupovinu diploma, zloupotrebe javnih sredstava i korupciju konačno počnu da odgovaraju oni za koje se dokaže da su u tome učestvovali?
I šta ako građani Srbije konačno dobiju državu u kojoj nije važno ko je čiji član, kum, rođak, prijatelj ili poslovni partner?“
Nastala je neprijatna tišina.
Naš projekat, zajedno sa upravnicima, zamenicima upravnika, komisijama, pravilnicima, svečanim otvaranjima i prigodnim govorima, mogao bi potpuno da izgubi smisao.
Što bi, priznaćete, u Srbiji predstavljalo prilično neobičan presedan.
Dragi čitaoci, naravno da smo se šalili! Ali ne baš sasvim...
Ceo ovaj predlog, uključujući opštinske ogranke, Jova Bakića kao upravnika centralnog kompleksa i Željka Bogojevića na čelu srbobranskog centra, isključivo je politička satira!
Nikakvi logori, politički progoni, prinudni rad, kolektivno kažnjavanje ili povratak metodama Golog otoka nisu nešto što zagovaramo. Naprotiv, sećanje na takva mesta mora ostati upozorenje da pravda bez zakona, ljudskih prava i nezavisnog sudstva prestaje da bude pravda.
U tom smislu, nadamo se da će Srbija konačno postati država u kojoj institucije rade svoj posao, tužilaštvo postupa po dokazima, a sudovi odlučuju nezavisno od političkih i drugih uticaja.
Međutim, sa jednom stvari se nismo šalili. Redakcija je ozbiljno uverena da postojeći zatvorski kapaciteti u Srbiji ne bi bili dovoljni kada bi svi oni koji su tokom prethodnih četrnaest godina zaista činili krivična dela bili otkriveni, procesuirani i pravosnažno osuđeni.
To je naše duboko uverenje.
Voleli bismo da nas stvarnost demantuje, a još više bismo voleli da se konačno utvrdi ko je kršio zakon, ko je zloupotrebljavao javne funkcije, ko se bogatio na račun građana i ko je sve ove godine računao da za svoja dela nikada neće odgovarati.
Da niko ne bude oslobođen odgovornosti zbog stranačke knjižice, ali ni kažnjen samo zato što je poseduje.
A ako smo nekoga našim predlogom uplašili, izvinjavamo se. Namera nam nije bila da bilo kome pretimo niti da zagovaramo metode političke represije, već da se malo našalimo na račun naše političke stvarnosti.
U uređenoj državi niko nije i ne sme da bude iznad zakona. A u Srbiji bi, kada bi zakon konačno počeo jednako da važi za sve, možda najveći infrastrukturni izazov postao upravo – izgradnja novih zatvora.
Redakcijski plenum portala „Bezcenzure.info“
Satirični tekst
Ž.B. "Bezcenzure.info"
